Rukopisi ne gore – Viktoria Duvnjak

Sežući u davnu prošlost, unazad nekoliko tisuća godina, kada su se ljudi izražavali
crtežima po kamenu, a nešto kasnije kada su čak počeli nizati slovo za slovom, stvarajući
rukopise, nisu mogli ni slutiti da je to zapravo trag nakon njih. Zahvaljujući njima mi smo danas
stvorili svoje rukopise. Često se zapitam bismo li „mi“ danas ostavljali pisane tragove da nije bilo
tih ljudi prije nekoliko stoljeća ?
Pišući, ostavljamo tragove, papirom i olovkom nižemo slovo za slovom kao neprekidivi
lanac i tako u krug. Upravo takve tragove netko će nakon nas, nadam se, gledati s divljenjem.
Rukopisi često gore, a da to i ne znamo. Crvena, pakosna vatra koja proždire sve pred sobom,
zasigurno su neke od prvih asocijacija kada se spomene glagol „gorjeti“, ali neki rukopisi gore od
emocija. Koliko sreće, radosti, ali i zbunjenosti i tuge stane u ispunjene redove smjese koju
nazivamo papir? Koliko je, zapravo, jak stisak ruke tužnoga čovjeka? Od svih tih rukopisa
nekada gorimo i mi sami. Nekada nas ta naškrabana slova puna emocija natjeraju da pokleknemo
od tuge, ali nekada i radosti. Zapravo, svaki papir sigurno ima svoju priču, nekada je svaki red
sam od sebe metaforičan. Suština svega se krije u onom praznom prostoru između nekoliko
redaka.
Emocije bukte, a papir sam od sebe gori od te silne moći. Gledajući s one druge strane
nekim ljudima rukopisi su nešto vrijedno, nešto što vrijedi izučavati danima, mjesecima pa i
godinama. Grafolozi su ljudi koji tvrde da mogu iščitati i do pet tisuća ljudskih karakteristika i
sve to iz naših rukopisa. Mogu prepoznati kada smo bili umorni, kada smo bili u žurbi, ali i sretni
i svaki drugi naš osjećaj. Odaje li nas onda naš rukopis ili onaj bližnji koji je uvijek tu uz nas, ali
ga ipak često okrivimo kada nešto krene po zlu?
Mnoge zidove krase odveć teške police s još težim knjigama. Knjige koje često imaju
svoju nedirnutu stranicu, čistu kao ljudska duša. Knjige koje odišu starinom i mirisom davno
tiskanih klasika, nekima je to čisti opijat. Kada god se želimo prisjetiti nečega, doznati nešto
novo, doznati neku novu informaciju, samo posegnemo za knjigama čiji sam kolekcionari i sve
mi je tu.
Svaki papir kaže nešto drugo i čini tu jednu jedinstvenu knjigu. Ne mogu izgorjeti jer je
već puno naučeno iz njih. Nekada sve te postanu sami crni, sitni pepeo koji vjetar nosi na svojim

2
leđima poput čarobnoga praha, ali te knjige nikada nisu izgorjele, jer su upravo one ulile toliko
znanja u svakoga pojedinca. Upravo su one, pa i u nekom novom obliku, čarobne.
Na Zemlji imamo puno nevidljivih rukopisa. Za koje je davno naređeno da se spale, a oni
su misteriozno nestali. Mnoštvo njih nađeno je godinama kasnije, ali ne u obliku pepela, nego još
uvijek u svom pravom obliku. Njihovi listovi se na dodir raspadaju i pretvaraju u mrvice znanja,
jer godinama nisu imale kisika. Vlastiti dnevnici, koji opisuju svaki naš dan, sve naše dugo
zapisivane tajne, sve one priče koje ulijevaju strah u kosti, bajke pune mašte i sve srodno tome,
misteriji je za sebe i upitnik koji sam pita što ako to postane vidljivo? Jednoga dana će upravo te
naškrabane, odveć izgužvane mase papira biti bačene u krug gladnih, proždrljivih duša zvanih
ljudi. Takvi ljudi možda će poželjeti spaliti i nas i naše rukopise i gledati crni dim koji odlazi u
čisto plavetnilo nazivano nebom. Dok će neki ljudi pronaći sebe u svemu tome, drugi će tražiti
tragove koji smo u njima ostavili. Nekima će možda biti utjeha i topla riječ kroz ispunjene redove
ili će, ako bude sreće, možda umiriti nečije srce koje gori od tuge, a nekom može izazvati bijes i
ljubomoru da zatre i rukopis i pisca.
Kroz povijest ljudi su palili sve ono što je bilo dobro. Svaka knjiga koja je kritički
pristupala i obrazovala narod bila je spaljena. Više nikada nije bila dostupna, niti pronađena.
Vjerojatno su i tada, kao i danas, postojali ljudi koji su se upravo zbog toga imali urođen strah
javnosti predstaviti nešto novo. Naša djela većini nisu zanimljiva sve dok mi sami ne postanemo
zanimljivi – poznati, dok nas sa ponosom ne budu predstavljali drugima, a tada, tada će upravo
svi ti isiti ljudi naš uspjeh pripisivati sebi.
Nikada ne trebamo dopustiti da se sve to pretvori u pepeo, samo trebamo hrabro, dignute
glave hodati kroz masu, iako u rukama držimo svoje zlatno blago koje od svoga zlatnog sjaja
osljepljuje – naše rukopise.
Zapitamo li se što će se dogoditi u budućnosti sa svim našim rukopisima koje slobodno
nazivamo vlastitim tragovima i svjesno ih ostavljamo drugima na raspolaganju? Naše znanje nam
nitko ne može oduzeti čak i da jednoga dana ostanemo bez posla, novca ili imovine – znanje
ostaje. Čitanjem knjiga proširujemo svoje vidike, vokabular i poboljšavamo pamćenje i zato je
izuzetno bitno čitati. Ono što zapišemo, svaki naš rukopis može izgorjeti, ali nikada neće prestati
biti sentimentalno vrijedan u koji god se fizički oblik pretvori.

Učenica: Viktoria Duvnjak, 3.b
Franjevačka klasična gimnazija Visoko