Prvi koraci - prije dolaska u Visoko

U 19. stoljeću bosanski su franjevci uzgajali svoj podmladak u pojedinim samostanima. Dječaci koji su imali dara za školu i volje da postanu franjevci-svećenici došli bi u samostan svoga kraja i tu bi ih poučavao i vodio neki od svećenika. Ključni predmet te pouke bio je latinski jezik; uz njega su učili još i materinski jezik, račun, domaću povijest i zemljopis.

 

Bilo je očigledno da takvo rasuto poučavanje nije moglo donijeti mnogo ploda. Stoga su franjevci nakon dolaska Austrije u Bosnu sjedinili sve te samostanske "škole" u jednu središnju - u Kreševu. Tamo su se đaci okupili koncem kolovoza 1882. Bilo ih je svega 21 u tri razreda. Ta škola i sjemenište nisu mnogo sličili obrazovnoj ustanovi: prostorije su bile potkrovne, visine 2 m i trošne. Školskih knjiga nije bilo nego se za svaku pojedinu moralo posebno moljakati i snalaziti. Još manje je bilo ostalih učila. Budući da su se tim teškoćama pridružile još i teškoće oko prehrane, Starješinstvo Provincije naredilo je da se škola i sjemenište presele u Guču Goru kraj Travnika. To je bilo par dana prije Božića 1883. Taj put iz Kreševa u Guču Goru prešli su đaci dijelom pješice a dijelom saonicama.

 

Tamo, u Gučoj Gori, našli su đaci i učitelji nešto pogodnije i udobnije prostorije. S vremenom je izrađen neki pravilnik o uzdržavanju đaka, iako ni tu nije išlo bez teškoća. U Gučoj Gori škola je 1886., u petoj godini svoga postojanja, otvorila i IV. razred. Kad su kasnije zaveli i neke predmete kojih ranije nije bilo: opću povijest (1888), njemački (1888) i grčki jezik (1892), škola se po svom nastavnom programu izjednačila s nižim državnim gimnazijama. Započeli su skupljati prve knjige za gimnazijsku knjižnicu i prva skromna učila. Znatan korak naprijed značio je dolazak fra Anđela Franjića za direktora. On je, istina, skoro odmah od početka bio odgojitelj i učitelj đaka, no 1888. poslalo ga je Starješinstvo Provincije u Beč da završi prirodoslovne nauke i da se upozna s naprednim ustrojstvom škola. To s trudom stečeno znanje, uz silnu ljubav prema zavodu i prema đacima, primijenio je fra Anđeo na naše maleno sjemenište i školu. Odmah je đacima nabavio europsko odijelo (kaput i hlače), zaveo 1897. i V. razred i svim silama nastojao da gimnazija i sjemenište dobiju vlastitu zgradu, neovisno o drugima. To se ostvarilo 1900., kad je podignuta lijepa i skladna zgrada u Visokom. Što je to izvedeno, ima se dijelom i njemu pripisati. Time je konačno stvoren osnovni preduvjet pravog razvoja gimnazije.

Povijest

Dolazak u Visoko 1900

Ivan Holz je projektirao i vodio izgradnju gimnazijske zgrade koja je tada imala oblik velikog uglastog slova ”J” i otvaranje IV razreda, svi su, i profesori i đaci, počeli raditi s velikim zanosom.  

1913 - 1914

Proširenje zgrade po nacrtu Franje Holza, otvaranje II i III razreda.

1916

Riješeno pitanje mature, direktor dr. fra Karlo Ikić pravio je molbe, išao u Beč i Budimpeštu da i naša gimnazija mogne imati taj ispit. Bilo je određeno da đaci polažu pred mješovitom komisijom, sastavljenom pretežno od profesora sarajevske gimnazije i nekih profesora visočke gimnazije.

1919

U novoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca, stvorenoj nakon I. svjetskog rata, sva dotle stečena prava ove gimnazije bila su, uz male iznimke potvrđena.

1925

Brojem počinju prevladavati vanjski đaci nad sjemeništarcima.

1928

Zbog sve većeg broja đaka-katolika iz udaljenih mjesta, za njih je uz Gimnaziju izgrađen poseban objekt, tzv. konvikt: dvokatnica s podrumom, ukupne površine oko 3.200 m2, predviđena kao internat za 150 vanjskih đaka iz udaljenih mjesta.

1929

Sve veće zanimanje za upis u Gimnaziju dodatno je pojačano kada se uz klasična odjeljenja, od III razreda, počinju uvoditi i realno-gimnazijska.

1930

Broj đaka je dostegao 413.

1939

Broj đaka se popeo na 536, te su bile četiri vrste učenika: sjemeništarci (I - IV), klerici (VII - VIII), konviktorci (I - VIII) i vanjski đaci (I - VIII). ovom razdoblju u gimnaziji je bilo živo kao u košnici. Bio je tu silno mnogo aktivnosti kojima su se đaci bavili: sportskih, književnih, glumačkih, likovnih, glazbenih.

1940

Razredi su bili puniji nego što je trebalo: u nekim nižim razredima bilo je ponekad i po 50 i po 60 đaka; nekad se roditelji naprosto nisu dali odbiti da ne upišu svoje dijete u školu. Ipak, dosta se učilo, jer su gimnaziju pohađali relativno sposobniji, te je organizacija učenja u internatima pogodovala dobroj pripravi za nastavu.

1943

Veliku teškoću stvarali su oni predmeti za koje nismo imali vlastitih osposobljenih sila pa smo morali zaposliti civilne profesore. Trebalo ih je plaćati iz svojih sredstava no to je bila najmanja teškoća. Nevolja je bila u tom što su oni ostajali na našoj školi samo dotle dok ne bi dobili državnu službu, pa bi nas napuštali ponekad već nakon mjesec dana rada kod nas. Nije im se moglo zamjeriti što su "bježali" iz ove škole, jer im se vrijeme provedeno na državnoj službi uračunavalo za mirovinu, a toga ovdje nije bilo.

1944

Tijekom II. svjetskog rata u dio gimnazijske zgrade boravili su odredi domobranske vojske, Vražje divizije i ratne žandarmerije. Zato je partizansko zrakoplovstvo te godine bombardiralo zgradu konvikta, ali bez znatnije štete.

1945

Ubrzo iza pobjede nad okupatorom i nastupa nove vlasti, naša je škola izgubila pravo javnosti, koje je dotad uživala. Učenici pojedinih razreda 1944-45. šk. godine polagali su razredni ispit pred državnom komisijom iz Sarajeva.

1945 Prosinac

Željeli smo nastaviti radom i bez prava javnosti samo za sjemeništarce, pa su đaci bili pozvani i šk. godine 1945-46.

1946

Uskoro su nam, međutim, i taj rad zabranili, najprije SNO Visoko 6., a zatim Ministarstvo prosvjete BiH. Tako smo bili prisiljeni te šk. godine 1946-47. poslati đake kućama s preporukom da se tamo privatno spremaju i kasnije polažu svoj razred, ukoliko se u međuvremenu isposluje dozvola za rad.

1947

Uz veliko nastojanje provincijala Bosne Srebrene dra. fra Vitomira Jeličića konačno je Ministarstvo prosvjete BiH odobrilo rad našoj školi uz neke uvjete i ograničenja. Ustanova je tada, čak i kao škola, dobila naziv "Franjevačko sjemenište". Svjedodžbe te škole imaju odsele važnosti samo za teološke visoke škole i fakultete.

1950

Tadašnji provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Markušić s delegacijom Udruženja Dobri pastir posjetio maršala Tita, te ustanove realna gimnazija, srednjoškolski internat, večernja osnovna škola i štab omladinskih brigada su se počele malo-pomalo iseljavati.

1953

Na zgradu je bila dograđena praonica, glačaonica, oveći magazin i par soba.

1959

Proširena je sakristija i nad njom popravljen tzv. oratorij (sadašnja "Etnografska zbirka"), a iznad ove ravna terasa.

1964

Vraćene i posljednje prostorije u gimnazijskoj zgradi koje su bile oduzete od 1945 godine.

1992

Odmah nakon referenduma o osamostaljenju BiH, Provincijalat Bosne Srebrene zatražio je od vlasti Bosne i Hercegovine povrat nekretnina, ali se uslijed ratne opasnosti one nisu mogle preuzeti.

1994

Za vrijeme rata, bilo je i pokušaja da se konvikt preuredi u bolnicu, ali taj plan nije nikada završen i radovi su obustavljeni sredinom 1994.

1995

U konvikt se uselila Armija BiH, koja će se nakon Daytonskog sporazuma preimenovati u Vojsku Federacije BiH.

2005

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine donijela je odluku da se daje na korištenje bez naknade dio Kasarne "A. Fetahagić" objekat Komande u površini 3225 m2 i dio zemljišta površine 4100 m2. Konvikt je ponovno u posjedu Gimnazije od 20. prosinca 2005.

2007

Franjevačka provincija Bosna Srebrena započela je projekt temeljite obnove ovog objekta, kako bi što prije mogao služiti za svrhe radi kojih je i izgrađen.

2009

Konvikt je useljen početkom rujna, odnosno početkom školske godine 2009/10.

2011

Početkom školske godine 2011/12. u Koviktu je stanovalo ukupno 67 učenika i učenica.