Slava Bogu na visini, a mir ljudima...

 

Mjesec prosinac za učenike uvijek je stresno razdoblje. U Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, tvrde neki, taj stres doseže vrhunce. No, škola kao škola, svaka ista. Ne može nastavni plan i program pobjeći utjecaju da pritisne učenike pred kraj polugodišta ne bi li ostvarili što bolje rezultate te zadovoljni završili to obrazovno razdoblje, a još zadovoljniji ušli u novu kalendarsku godinu i drugo polugodište. Uz svu strku oko učenja tironi (1. razred), sekundani (2. razred), tercijani (3. razred) i kvartani (4. razred), ili prema jednoj drugoj podjeli sjemeništarci, konviktorci i vanjski đaci mogli su također pokazati svoje talente na tradicionalnoj božićnoj priredbi Franjevačke klasične gimnazije 21. prosinca. I ove godine priredili su bogat program za svoje kolege, profesore, roditelje, prijatelje i druge goste. Sutradan su naši učenici krenuli svojim kućama na zasluženi odmor, ali i prikupljanje snage za nove pobjede.

 

Međutim, slavlje u Visokom se nastavilo. Pomaknulo se samo prema Franjevačkom samostanu. Mnogi učenici su bili tužni što će samo preko fotografija moći vidjeti zdanje koje se iz dana u dan dizalo ispred crkve sv. Bonaventure. Fra Franjo Radman, gvardijan i profesor, organizirao je i izradio vanjske jaslice. Otvorenje je upriličeno na Badnjak u 16 sati. Pozvani su vjeroučenici koji su toga dana dobili i svoje božićne paketiće. Ove godine im je umjesto sv. Nikole darove donio Mali Isus.

 

Svečano je bilo i na misi polnoćki. Iako visočka župna zajednica ne broji puno vjernika, okupili su se mnogi u punoj samstanskoj crkvi. Fra Franjo Radman, gvardijan, u svojoj je propovijedi istaknuo gorku istinu zatvorenih vrata prije više od dvije tisuće godina. Kroz simboliku vanjskih jaslica kazao je da je i visočka zajednica ove godine zatvorila vrata Sv. Obitelji jer u crkvi nisu napravljene jaslice.

 

Spomenuvši pogubne statističke podatke o izbjeglicama i tražiteljima azila u svijetu kazao je: „Božić nas se tiče. Tiče se jer među spomenutim milijunima izbjeglica, koji danas kucaju na tuđa vrata, stoje također mladi i sposobni iz naše domovine, iz naše župe, iz našega grada i traže bilo kakav posao, bilo kakav smještaj samo da se ne bi morali vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Ovdje nije više ratno stanje, ali egzodus biva sve veći i veći. Marija, Josip, Luka, Ana, Ivana, Damir i da ih ne nabrajam, spavaju po garažama, kamp-prikolicama i drvenim barakama Njemačke, Austrije, Irske i mnogih drugih zapadnih zemalja. Zato nas je Isus ovog Božića htio pogledati u hladnoći zimske noći oči u oči! Tamo u otvorenom dvorištu pored prometnice priupitat će nas: 'Znamo li kud autobusima odlaze mladi iz ove zemlje?' Želi i njih i nas suočiti s odgovornošću za ovu zemlju, nekad ponosnu i slavnu Bosnu. Bijeg nije rješenje, ali ostajanje u začahurenoj samodostatnosti također je pogubno. Ne slavimo mi Božić da bismo se samo prisjećali davnih događaja u Betlehemu. Mi slavimo Božić danas da bi nam on bio putokaz u djelovanju.“ Zapitao se tada jesmo li kao vjernici dovoljno otvoreni da nam Božić progovori.

 

Ipak, kako je fra Franjo rekao na kraju, Božić nije datum, Božić je događaj koji vraća nadu, Visočanima, ali i svim žiteljima naše domovine Bosne i Hercegovine. Živimo tu nadu i kroz sljedeću godinu prihvaćajući raširenih ruku sve što nam sutrašnjica nudi.

 

fkgnovinari