Studijsko putovanje u Grčku 2017.

 

Laganim stopama duž kolijevke Europe

 

Dvije tisuće sto šezdeset i tri. Toliko je godina prošlo od pada kolijevke moderne civilizacije pod vlast agresivnog Lacija. Ta, mora da su Grci učinili nešto bitno čim smo se i nakon toliko godina prestanka njena ondašnjega postojanja uputili njenome tlu! Naoružani referatima i fotoaparatima te vođeni željom da napokon, nakon četiri godine slušanja o njoj, doista i posjetimo tu famoznu Heladu, započeli smo svoju kopnenu odiseju u poslijepodnevnim satima 29. rujna. Putovanje je, vjerujte mi, bilo prilično iscrpno, kako fizički, tako i psihički, ali sa sigurnošću mogu reći da bismo ga kolektivno voljeli ponoviti!

 

Put nas je poveo duž istočne Bosne, gdje smo se kratko zadržali u Andrićgradu i prošetali famoznom višegradskom ćuprijom, a noć smo proveli u busu, vozeći se krajolicima Srbije i Makedonije.

 

 

 

Prva od mnogih postaja u Grčkoj bio nam je tzv. Thessaloniki, današnji Solun, drugi po veličini grad moderne Grčke. Grad je bio prilično miran i spokojan, nismo bili ni svjesni u kakvoj se metropoli nalazimo. Obišli smo Arheološki muzej i prošetali uz morsku obalu, gdje se nalazi ogroman kip Aleksandra Velikog, koji nas je, iako moderan, ostavio bez daha. Prvu smo noć proveli u Paraliji, gradiću tik uz obalu mora, čije su pješčane plaže zapljuskivali blagi valovi koji su nas, poput sirena Odiseja, mamili k sebi, no, fra Stipo je, brižan kao i uvijek, rekao da bi bolje bilo ostati neprehlađenima na suhome nego razboljenima u vodi.

 

 

 

 

 

 

 

Sutradan smo obišli krajolike grčke Tesalije, gdje smo se zaustavili na Meteorama, stijenama ovješenim o nebo, na čijim su liticama izgrađeni manastiri. Mi smo posjetili najveći i, po mišljenu većine, najljepši – Veliki Meteoron, a posebice nas se dojmio osarij, odnosno, kosturnica, u kojoj su sačuvani ostatci većine monaha koji su ondje bili na dužnosti.

 

 

 

 

 

 

 

Poslije visećih stijena uputili smo se k modernoj prijestolnici i kolijevci demokracije, Ateni, ali smo se na putu tamo zaustavili na mjesto gdje se 480. godine pr. Kr. odigrala jedna od najpoznatijih bitaka grčko-perzijskih ratova, na klancu tzv. „vrućih vrata“, Termopila, gdje se, prema legendi, Leonida s tristo vjernih ratnika prepriječio put mnoštvu Perzijanaca, znatno slabeći njihove brojke i obezbjeđujući lagodan život ostalim Helenima. Danas je tamo smješten spomenik spartanskog junaka, ispred kojeg načinismo grupnu fotografiju.

 

 

 

 

Putovanje smo nastavili duž Beotije te se uskoro nađosmo na atičkom poluotoku, u blizini same kaotične Atene. Iako udaljeni svega nekoliko kilometara (naime, bili smo u manjem predgrađu  Glyfada), sutradan nam je trebalo prilično vremena za probijanje kroz gužvu višemilijunskoga grada, na kome su se 1896. godine održale prve moderne Olimpijske igre. Put nas je zatim odveo na najveću grčku luku, Pirej, gdje smo se ukrcali na trajekt i otplovili na jedno od zasigurno omiljenijih mjesta Atenjana – otok Eginu. Vjerujte nam, nije nam puno trebalo da otkrijemo razlog toga. Ovaj otočić broji svega devet tisuća stanovnika te nam se, iako udaljen svega tridesetak kilometara od prenapučene Atene, učinio kao neki drugi svijet. Naime, tamo nas nije dočekala urbana gradnja i masa svijeta, štoviše, kako je ljetna sezona prošla, činilo se kao da smo, pored mještana, samo mi na otoku. Egina je ujedno i prvo mjesto gdje smo se susreli s onim o čemu slušamo već četiri godine – grčkim hramom. Sam je hram smješten na najvišoj točki otoka (sreća pa nas je lokalni bus povezao do njega), dobro je očuvan i posvećen je zaštitnici moreplovaca, Afaji. Kada smo se, doduše, pješice spustili do obale, svi smo čekali čarobne riječi naših Nestora – sad imate slobodno do pet! Kako je tek bilo nešto iza podneva, najprije smo ublažili svoje tantalovske muke uz nacionalne specijalitete, souvlaki i giros te glasoviti frape, ali i onim po čemu je otok poznat – pistacijama, a potom smo se, jer je doista bilo vruće, rashlađivali u moru i odmarali na prelijepim pješčanim plažama. Iako nevoljko, trajektom smo se vratili u gradsku buku i metež, na koncu i u sam hotel.

 

 

Drugi dan našega boravka u Ateni bio je posvećen samoj prijestolnici, kako ondašnjom, tako i sadašnjom. Prva postaja bio je nedavno otvoreni Muzej akropole, po mome mišljenju najimpresivniji muzej štono ga posjetismo. Smješten je tik ispod nje, izvanredno je uklopljen u okoliš te je iznimno funkcionalan i aktivan. Tristotinjak metara od njega smještena je bila naša druga postaja – sama akropola. Naravno, uspeli smo se do Dionizovog teatra, prošetali Propilejima te se divili Partenonu i Erehteju, a potom se, dakako, uputismo društvenom centru starih Grka – agori, a nakon nje posjetili smo i rimsku inačicu iste. Potom smo prošetali starim četvrtima grada, Plakom i Monastirakijem, te se uputismo u Arheološki muzej, u kom se čuva najveći broj eksponata koje smo do tada viđali samo u udžbenicima iz grčkog, povijesti i likovne umjetnosti, a jedan „univerzalni“ koga smo svi prepoznali bila je upravo tzv. Agamemnonova maska. Usprkos umoru, odlučili smo otići na poznati gradski trg, Sintagmu, gdje smo se divili zgradi parlamenta i smjeni vojnika.

Dođe i dan našega rastanka s Atikom i uputismo se na otok Peloponez. Prva postaja bio je prelijepi Korintski kanal, zbog kojega je Peloponez danas umjetni otok, dok je prije njegova prokopavanja bio poluotok. Put nas potom odvede u stari Korint te smo se tamo upoznali s arhajskim načinom gradnje hramova, a na koncu svratismo i u Epidaur, ondašnje veliko Asklepijevo lječilište, danas poznato po izvrsno očuvanome kazalištu u kom smo iskusili čari akustike. Nedaleko od Epidaura smještena je i prvobitna prijestolnica moderne Grčke, Nafplion, u koju smo svratili, a hrabriji i odmorniji među nama popeli su se i na tvrđavu Palamidi. Nakon kratke vožnje zatekli smo se u gradiću Tolo, gdje smo još jednom iskoristili sunčano vrijeme za kupanje u toplome moru.

Sutradan smo, uživajući u čarima Peloponeza svratili u Tirint, arheološki lokalitet donekle poznat po svojim ogromnim gradskim, tzv. kiklopskim zidinama, a zatim se uputismo u jedno od glavnih središta egejske kulture, Mikenu te prođosmo kroz njena famozna Lavlja vrata. Da bismo upotpunili događaj, svratili smo i u Atrejevu riznicu, nedaleko od granica grada. Naposljetku, oni brži među nama provjerili su svoju brzinu na olimpijskom stadionu u Olimpiji, gdje su se nekoć održavale Olimpijske igre, a gdje se danas pali olimpijski plamen. Tamo su nas dočekali i ostatci ogromnom hrama posvećenog Zeusu, jednoga od sedam antičkih čuda. Zanimljivi su nam posebice bili tzv. zanesi, izliveni kipovi Zeusa od onih koji su ne tako časno sudjelovali na igrama.

Prođe i sedmi dan naše odiseje, a nama ne nestade lokaliteta za posjećivanje. Osmoga dana posjetili smo glasovito proročište, Delfe, ali nas tamo ne dočeka sveznajuća Pitija, već velebni stadion, ogromni hram posvećen bogu proricanja, Apolonu, izvrstan muzej i prelijepo kazalište. Većinu smo dana proveli u vožnji do poznatog mjesta gdje smo prespavali i prvu večer, Paraliji, gdje smo se nakon prilično iscrpnih tjedan dana odmorili onako kako smo umjeli. Naime, ranije toga dana, u proročištu na pitanje što ćemo raditi večeras dobili smo pravi pitijski odgovor: „U disko ići nećete spavati u hotelu“. Na nama je bilo odrediti mjesto zareza u rečenici, sami možete pretpostaviti kako je zvučala na kraju!

Posljednji dan u Grčkoj započeo je, ali se time nažalost završilo naše studijsko putovanje, u Vergini, mjestu u Centralnoj Makedoniji gdje se nalazi podzemni muzej s grobnicom Filipa Makedonskog, skupa s još tri grobnice obitelji Velikih te smo saznali dosta o odnosu Makedonije s Grčkom, koji nije baš najsjajniji. Iz Grčke nas je ispratila i kiša te smo se ispunjeni duhom stare Grčke vratili nazad u Bosnu.

Emanuel Živković, IV.b