Obilježen Dan srednjoškolaca ZDK

 

U Zeničko-dobojskom i Bosansko-podrinjskom kantonu, 17. studenog 2017., srednjoškolci su obilježili svoj dan. Naime, vođeni mišlju mijenjanja svog okruženja nabolje izašli su na ulice i postavili javnosti, s ciljem poticanja razmišljanja i promjena, pitanje: „Zašto odlazimo?“ U obilježavanju sudjelovalo je više od 600 učenika, a činilo se to na nekoliko načina: prodajom kolačića, akcijama po školama, zamjenama uloga profesora i učenika. Međutim, većina je škola djelovala po aktivnosti isplaniranoj na nedavnom Treningu Mreže Vijeća učenika Zeničko-dobojskog i Bosansko-podrinjskog kantona, održanog u prostorijama Franjevačke klasične gimnazije u Visokom.

 

Aktivnost se odnosila na hod gradovima, koji je započeo u simboličnih 11:17. Kroz gradove nošeni su transparenti ispisani statistički podatcima o broju mladih koji su napustili BiH, o broju mladih koji nisu posjetili drugi entitet (83%), o mladima koji ne žele sjediti u klupi s učenikom druge nacije i/ili vjeroispovjesti (75%), i tako dalje. Uz transparente su nošene torbe i koferi s navedenim pitanjem. Na dogovorenom mjestu u gradu napravljena je pauza uz nekoliko minuta šutnje nakon čega je pročitan službeni govor.

 

Svoje mišljenje dala je predsjednica Mreže Vijeća učenika Zeničko-dobojskog kantona Ida Tokalić:

Na ovaj dan se srednjoškolci Mreže Vijeća učenika Zeničko-dobojskog kantona prisjećaju praških studenata i svojim aktivizmom pokazuju da su istinski nositelji pozitivnih promjena. Dan srednjoškolaca je poseban dan za mlade jer će stotine srednjoškolaca u Zeničko-dobojskom kantonu i hiljade srednjoškolaca u državi danas pokazati svoju inovativnost, aktivizam, želju za boljim sutra i dokaz da postoje mladi koji žele ostati u državi i poboljšati stanje. Mladi su, definitivno, najbolji resurs kojeg država treba koristiti, a ne problem kojeg treba rješavati.

 

Nekoliko riječi podijelio je PR Mreže Vijeća učenika Zeničko-dobojskog kantona Daniel Glavaš:

Važno je reći da mladi ovo rade jer znaju i osjećaju kako bi naše društvo trebalo biti. Iskusili su kroz razne projekte i organizacije miran, timski rad, plodonosan i plemenit rad te okruženje u kojem nitko ne upire prstom u drugoga i govori da je drukčiji i tuđi, nego gdje, u susretu razlika, dolazi do pozitivne znatiželje i upoznavanja te onda do većeg znanja. Svi znamo da je znanje jedini put naprijed, a njegov nedostatak dovodi do straha, a tad strah uklanja svu želju za djelovanjem. Čega li se to ostali boje i što to ne poznaju pa da se ne priključuju onima koji rade na promjenama? To ne znam, no znam da postoje ovi koji su voljni uložiti trud i za najmanji korak naprijed kao što su radili dosad i ovaj put, a radit će to i u budućnosti.

 

Daniel Glavaš, IV.b