Na razmjeni učenika u Bozenu

 

Kako je zapravo sve počelo?

U drugomu polugodištu prvoga razreda fra Stipo Alandžak mi je ponudio odlazak u Italiju, u Bozen na školovanje jedno polugodište. Ta ponuda mi se činila nekako apstraktnom, ako mogu tako reći. Smatrala sam da to nije za mene. Kako ću bez mame i tate, bez prijatelja, daleko od kuće,… Dugo sam razmišljala što odgovoriti na tu ponudu – pristati ili ne. Nakon dugog razmišljanja, razgovora s roditeljima, fra Stipom i profesorima, ipak sam odlučila pristati. Vjerovala sam kako će to biti značajno životno iskustvo. I jest. Sada kada sam ovdje, vidim da se nisam pokajala i doista mi je drago što sam upravo ja odabrana za ovu razmjenu učenika.

I tako, mojim pristankom počelo je sve. Počele su prve pripreme… Nisam znala što očekivati, iskreno. Zamišljala sam kako bi to sve moglo izgledati i kako se trenutak polaska približavao laganim koracima, ja sam bila sve više nervozna. Mislim da ću to rano prvo rujansko jutro i taj petak pamtiti uvijek. Pozdravila sam se s obitelji i prijateljima i ujutro smo krenuli. Nervozni i puni očekivanja. Put je bio dug. Punih 14 sati, ali nam to nije bio problem. Željeli smo stići što prije.

U kasne večernje sate stigli smo u Bozen i u školi su nas čekali profesor matematike Niederseer Harald i obitelj Widmann kod koje smo smještene moja kolegica Sara i ja. S obitelji smo se uputile prema kući u kojoj trenutno boravimo. (S nama je bila i moja mama, dok je Sarin tata bio smješten kod jednog od profesora Gimnazije.) Zajedno smo večerali i počeli razgovarati. Budući da smo dugo putovali, rano smo otišli spavati. Rano ujutro ispratili smo fra Stipu, Sarinoga tatu i moju mamu, koji su se morali vratiti u Bosnu. I tako smo nas dvije započele svoju avanturu.

 

O obitelji…

Obitelj kod koje smo smještene je divna. Pomažu nam od prvog dana i uvijek su tu za nas ako nam je bilo što potrebno. Od njih smo zaista naučile i učimo još uvijek puno novih i korisnih stvari. Budući da imaju 4 sina, sada kažu kako imaju i dvije kćeri. Obje smo Sare pa nam je obitelj dodijelila dodatke imenu, groβe Sara und kleine Sara (ja).

S obitelji puno putujemo. Upoznajemo ljepote Bozena. Nedavno smo bili u Dolomitima na 2950m. nv. i uživali u neprocjenjivoj ljepoti prirode koja se ne može opisati riječima. Iduće putovanje planiramo posjetiti Bec i Veronu.

 

 

 

 

O školi…

Četvrtoga dana nakon dolaska bio je i naš prvi školski dan. Mislim da nikad u životu nisam bila toliko nervozna kao toga dana. Nakon ulaska u razred shvatila sam da razloga za nervozu nema. Profesorica ekonomije i zemljopisa Elfriede Eder, moja razrednica, zaželjela mi je dobrodošlicu i predstavila me razredu. Kolege i kolegice iz razreda su me odmah prihvatili kao da se poznajemo godinama i pomagali mi što god je bilo potrebno, a pomažu i sada.

Program ove škole je drugačiji od onoga u Visokom. Imamo kratke i duge tjedne naizmjenično. Kratki tjedan je od ponedjeljka do petka, a dugi od ponedjeljka do subote. Svaki dan imamo 6 sati. Nastava počinje u 7:50 i završava u 13:00. Iznimka je utorak kratkoga tjedna kada imamo nastavu od 7:50 do 13:00 i od 14:10 do 15:50. Ono što je interesantno je da ovdje nema testova i ispitivanja ponedjeljkom. To nas učenike posebno raduje.

Ocjene su također drugačije. Najniža je ocjena 5 (eventualno 4 ako je baš kritično), a najviša je 10 i nju je ovdje jako teško dobiti. Ravnatelj škole Wolfgang Malsiner želi da se Sara i ja ovdje osjećamo ugodno i bez previše pritiska, jer je škola doista zahtjevna. Zajedno s mojom razrednicom i drugim profesorima odlučio je da Sara i ja nemamo ocjene. To znači da trebamo raditi sve testove i odgovarati, ali bez pritiska oko ocjena. Beskrajno smo zahvalne i ravnatelju i profesorima.

U ovoj školi se, kao i kod nas, uči puno jezika. Pored grčkoga, latinskoga, engleskoga i njemačkoga uče i talijanski jezik. Ravnatelj je također odlučio platiti privatni tečaj jezika za Saru i mene kako bismo naučile neke osnove za sporazumijevanje na talijanskom. Divna gesta i veliko hvala.

 

O druženju...

Ovdje u Bozenu upoznala sam puno novih ljudi i svojih vršnjaka s kojima se svakodnevno družim. To ovu avanturu čini zaista posebnom. Bez njih ovo ne bi bilo tako posebno. Doista mi je drago sto sam upoznala puno divnih ljudi, dragih i dobrih prijatelja. Prihvatili su me kao da se poznajemo godinama. Ono što me je posebno razveselilo je kada su na moj rođendan pripremili veliko iznenađenje koje ću zasigurno dugo pamtiti. Čine zaista sve kako bih se osjećala kao kod kuće. Svaki dan nakon škole idemo na zajednički ručak u Antonianum, tj. Konvikt. Nakon toga često odemo na kavu, prijatelji iz razreda i ja. Ponekad oni dođu kod mene kući, ponekad ja kod njih i tako provodimo vrijeme i upoznajemo se. Obilazimo grad i pokazuju mi znamenitosti Bozena.

Pred nama dvjema još je puno tjedana do kraja polugodišta. Nadamo se da ćemo ih iskoristiti najbolje što znamo. Drago mi je da sam ovdje i da sam upoznala puno divnih ljudi. Hvala za pruženu priliku.

 

Sara Pezer