Šume nade

 

 

Dragi sugrađani,

 

molim vas za samo trenutak vaše pozornosti. Vjerujte da se ne radi o bilo kakvoj trivijalnoj stvari ili nekom drugom vidu nepotrebnog oduzimanja vremena. Upravo suprotno, riječ je o vama, vašoj djeci i svim budućim generacijama kojima dugujemo dostojanstvene uvjete za život kakav zaslužuju. Vjerujem da ste često, a možda čak i sada, zaokupljeni svakodnevnim brigama, preopterećeni društvenim teškoćama, sputani očitim nepravdama i razočaranim pustim obećanjima. No, molim vas, barem na trenutak zaboravite na sve što vas tišti i prepustite se tišini prirode. Zastanite i osluhnute što vam ona želi reći.

 

Čujete li njezine vapaje, vidite li njezine patnje, osjećate li što ona proživljava i to samo zbog vašeg nemara? No, molim vas, budite oprezni, ukoliko se dosita nesebično i bezuvjetno prepustite prirodi. Mogli biste ostati ozlijeđeni. Mogle bi vas zalediti njezine kiše poput suza, skameniti hladni vjetrovi, a opeći silne vatre koje je uništavaju. Da, zaista se radi o nemilosrdnim vatrama. Vatrama koje, iako možda naizgled ugašene, ne prestaju gorjeti, ne prestaju pustošiti i otimati. Njihova opasnost oduzima pojedinim organizmima pravo na život.

 

Ako je ljudima dano pravo na život, tko smo mi da ga oduzimamo biljkama i životinjama? Gdje je tu pravda na koju se stalno pozivamo? Kako je moguće da smo dopustili pustošenje ljepota prirode i oduzimanje njezine savršene ravnoteže zahvaljujući kojoj i sami postojimo? Kako je onda, pitam vas, moguće da upravo mi, iako toliko sebični, uništavajući uništavamo sami sebe? Kako je moguće da smo okrenuvši se drugim, naizgled važnijima, ali u srži prolaznim stvarima, izgubili osjećaj za ono odakle sve počinje, ono bez čega nam je nemoguće živjeti, odnosno jednom riječju – prirodu? Je li moguće da smo, zaslijepljeni traženjem vlastite koristi, ostali slijepi za neke prvotne stvari u kojima se krije ljepote nedostižne jednostavnosti?

 

Razmišljajući o tome kako smo zalutali u svojim djelima i o tome što nas sputava da se prema prirodi odnosimo kao prema svom jedinom i nezamjenjivom domu, pronašla sam samo jednu zastrašujuću posljedicu. Naime, radi se o sramu. Sram zbog svakog drveta koje je izgorjelo. Sram zbog svakog organizma kojemu je uz stanište nerijetko oduzet i život. Sram zbog svake vatre koja je opustošila našu okolinu te sram zbog naših nedjela koja čak nismo spremi ni priznati. Ne znam dijelite li moje mišljenje, osjećate li što i ja, čujete li vapaj prirode i znači li vam on išta?

 

No, znam da, ukoliko ste postali svjesni ove opisane realnosti, nemate više nikakvo pravo ostati pasivni i šutjeti. Nemate pravo prikloniti se nemaru većine i kukavički se sakriti pod krinkom tuđe neodgovornosti. Naime, krivnja pada na svakoga pojedinca koji se prema prirodi ne ponaša, rekla bih, zaštitnički, praveći od nje najljepši dom, a ne uspomenu nekadašnji ljepota. Stoga vas, dragi sugrađani, pozivam da se priključite obnovi i očuvanju ovog našeg prekrasnog kraja. Pozivam vas da sadnjom drveća, umjesto požarom i sječom, doprinesete rješavanju ovog zajedničkog problema. Ako pak ni za to nemate hrabrosti, onda vas molim da barem prolazeći uz ovaj drvored, koji danas sadimo, samo na trenutak zastanete i odate počast tuđem trudu.

 

Ukoliko tako učinite, vjerujte mi, nećete ostati umini na poruke koje vam priroda šalje, isto kao što ni mi nismo ostali slijepi na prizore koji su na okružili. Zato vas, dragi sugrađani, sve pozivam da nam se pridružite te na bilo koji način pokažete koliko vam znače šume i priroda. A ja ću se, dok god budem disala ovaj zrak, zahvaljujući novim šumama nade koju želimo posaditi i duboko ukorijeniti u svačiju svijest, nadati da će promjene biti vidljive u skorašnjoj budućnosti. Sjetite se, dok šume dišu, disat ćemo i mi.

 

Marija Ivanović, IV.b