Licem prema životu - III. razdoblje (1945.-1990.)

Ubrzo iza pobjede nad okupatorom i nastupa nove vlasti naša je škola izgubila pravo javnosti, koje je dotad uživala. Učenici pojedinih razreda 1944-45. šk. godine polagali su razredni ispit pred državnom komisijom iz Sarajeva. Željeli smo nastaviti radom i bez prava javnosti samo za sjemeništarce, pa su đaci bili pozvani i šk. godine 1945-46. (13. XII. 1945.). Uskoro su nam, međutim, i taj rad zabranili, najprije SNO Visoko 6. II. 1946., a zatim Ministarstvo prosvjete BiH 18. XI. 1946. Tako smo bili prisiljeni te šk. godine 1946-47. poslati đake kućama s preporukom da se tamo privatno spremaju i kasnije polažu svoj razred, ukoliko se u međuvremenu isposluje dozvola za rad. Uz veliko nastojanje provincijala Bosne Srebrene dra. fra Vitomira Jeličića konačno je Ministarstvo prosvjete BiH 27. XI. 1947. odobrilo rad našoj školi uz neke uvjete i ograničenja. Ustanova je tada, čak i kao škola, dobila naziv "Franjevačko sjemenište". Svjedodžbe te škole imaju odsele važnosti samo za teološke visoke škole i fakultete.

Tako smo konačno ipak dobili pravnu osnovu za rad. Sad je nastalo pitanje: gdje da radimo? Već u kolovozu 1945. Armija je preuzela u svoj posjed kratkim postupkom (u roku od 24 sata) konvikt; u zgradi gimnazije smjestila se u šk. godini 1945-46. Državna realna gimnazija i nešto kasnije Državni srednjoškolski Internat učenika u privredi; jedno vrijeme radila je u našoj zgradi i večernja osnovna škola a bio je smješten i štab IX. sekcije omladinskih brigada za izgradnju pruge Šamac-Sarajevo. Prema tome, krajem 1947. imali smo u našem posjedu samo južni dio zgrade i osim toga, u prizemlju, prostor do knjižnice uključivo, sadašnju i nekadašnju kuhinju i svećeničku blagovaonicu. U taj maleni dio zgrade trebalo je smjestiti i profesore i đake. Stoga su se profesori počesto stisnuli u jednu sobu po dvojica, a đaci su spavali u tavanskim prostorijama, koje su đaci zbog hladnoće prozvali "Sibir". Gore na tavanu boravio je i pok. fra Lujo. Jedan od razreda bio je sadašnja profesorska razgovornica, a sadašnja zbornica dugo je vremena služila kao đačka spavaonica ili kao razred. Umjesto nekadašnjeg gospodskog centralnog grijanja prešlo se na loženje u pećima.

Druga velika teškoća bilo je snabdijevanje. Sve se dobivalo, ukoliko se uopće moglo dobiti, na tzv. "točkice" (tj. bonove) a đaci ih nisu imali. Kakva je bila nevolja, neka osvijetli samo ovaj primjer: jedne od tih godina, 1947. ili 1948. trebalo je pozvati đake od njihovih kuća, ali u nas nije bilo hrane. Konačno je pošlo za rukom da se kupi kukuruz i utovari u Brodu, ali nismo bili sigurni hoće li do nas stići. Stoga su pozivi za đake bili natipkani i stavljeni u kuverte pa se čekalo samo na to da kukuruz stigne na visočku stanicu. Istog časa kad su nam sa stanice javili o tom, poslani su i pozivi.

U takvim uvjetima radilo se do 1950. Tada je bosanski provincijal fra Jozo Markušić s delegacijom Udruženja "Dobri pastir" otišao do maršala Tita zamoliti da nam se dadne koliko toliko prostorija za rad. Tada su nam dodijelili prostorije Internata učenika u privredi na 2. katu, ali je trebalo da prođu 4 mjeseca i dosta ponovnih molbi dok su nam one bile stvarno ustupljene. Prilikom ustupanja zamijenili smo te prostorije na 2. katu s drugima na 1. katu, da bismo imali sve prostorije na okupu, ali smo pri tome morali žrtvovati 88 četvornih metara prostora. To su sadašnje dvije velike učionice (I. i II.) i dvije prefektske sobe i jedna velika spavaonica na 2. katu.

Kasnije smo, upornim i ustrajnim molbama te uz posredovanje "Dobrog pastira", dobili još nekoliko soba u dva navrata, najprije 1957., kad je iselio Srednjoškolski internat iz naše zgrade, a zatim 1958., na račun Državne gimnazije. Konačno smo 1964., na svetkovinu našeg zaštitnika sv. Bone, dobili ponovno u posjed preostali dio naše gimnazijske zgrade, kad je iz nje iselila spomenuta državna gimnazija "Janko Balorda". Tada smo ujedno dobili i svoju gimnastičku dvoranu, osim što su u njezinim nusprostorijama i dalje ostali podvornici državnih škola i obitelj Badrov, koja tu boravi još i danas.

U ovih četrdeset pet godina zgrada gimnazije bila je više puta popravljana i preuređivana. 1953. na zgradu je bila dograđena praonica, glačaonica, oveći magazin i par soba. 1959. proširena je sakristija i nad njom popravljen tzv. oratorij (sadašnja "Etnografska zbirka"), a iznad ove ravna terasa. Ujedno je te godine zgrada bila izvana obojena, istina, samo površinski. Godine 1968-1974. bile su godine intenzivne obnove zgrade. 1968. na zgradu je prema unutrašnjem dvorištu bila nadograđena nova đačka blagovaonica, a nad njom dvorana za odmor đaka i terasa iznad nje. Tada je ujedno preuređena kuhinja: smještena je u bivšu đačku blagovaonicu i snabdjevena tada modernim strojevima i opremom. Po cijeloj kući uvedeno je novo centralno grijanje (na toplu vodu) i provedena je nova električna trofazna mreža. Krov i njegovi limeni dijelovi bili su prepravljeni, a na cijeloj zgradi izmijenjena žbuka i nakon toga solidno prevučena teranovom. Isto tako izvedene su nanovo vodovodne instalacije a u mnoge sobe uvedena tekuća voda. Zgrada je bila i iznutra sanirana i s obzirom na zidove i s obzirom na svoju drveninu.