Konvikt se vraća kući

Nakon 60 godina Franjevačkom samostanu u Visokom vraća se zgrada Konvikta. Duga "odiseja" se evo završava, isprepletena nadama, mukom, upornošću generacija fratara koji su kroz samostanske prozore s nostalgijom gledali zgradu nasuprot samostanu. Svakodnevno suočeni s nedostatkom radnog i stambenog prostora za širu aktivnost cijele Zajednice 60 dugih godina smo čekali ovaj dan.

Radi podsjećanja da se vratimo na početak. Sve je započelo tiho i neočekivano. Na vrata samostana je jednog toplog dana sredinom kolovoza 1945. godine pozvonio vojnik tadašnje FNRJ koji je upravitelju Konvikta fra Tomislavu Ostojiću saopćio da ima 24 sata na raspolaganju kako bi iselio zgradu Đačkog konvikta i stavio je na raspolaganja "Narodnoj armiji". Kako mu taj glasnik nije dao nikakav papir, ne vjerujući odmah je otišao u Vojni štab u Sarajevo da cijelu stvar ispita ili barem odgodi. Bilo je ferije, a u samostanu tek nekoliko profesora. Tih petorica svećenika su počeli iznositi stvari, no snage malo a vrijeme brzo isteče. Ispražnjeno je nekoliko svećeničkih soba, a ostali inventar pa čak i klupe u kapelici ostale su vojsci.

Uz tako velik gubitak nevolje za našu Zajednicu su tih poratnih dana bile daleko još i veće. Rad Gimnazije je za trenutak bio zabranjen. U sjemenišnu zgradu su se 'ugurale' Državna realna gimnazija, Državni srednjoškolski internat, Štab omladinskih radnih brigada za izgradnju pruge Šamac-Sarajevo. Provincijal fra Vitomir Jeličić je kod Ministarstva obrazovanja (koje je vodio Rodoljub Čolaković) pokušao naći neki način da se nevolje što su se sručile na Visoko zaustave.

Za kratko je uspostavljen dijalog i sve do 1949. godine vojni garnizon je plaćao podstanarsku kiriju samostanu (godišnje 63.000 dinara). Gvardijani fra Domagoj Šimić i vikar i Vlado Karlović su slagali priznanice i druge papire jer vrijednost tog novca je zanemariva.

Umjesto boljih dana, kobne 1949. godine 31. svibnja, na nalog Vojne pošte iz Beograda (VP - 1089-7 br. 655/48 od 15. 1. 1949.) došla je Ekspropriaciona komisija koja je izvršila eksproprijaciju nekretnina (zgradu Konvikta i 21 dunum zemljišta). Interesantna je procjena vrijednosti. Napomenimo da je objekat star (nov) tek 17 godina, a zemljište u samom gradu (I. kategorija). Za zemljište je odobrena cijena 5 dinara po m 2 . Prestalo je plaćanje zakupnine. A svih 21 dunum zemlje i zgrada ukupnog prostora 3225 m 2 zbirno procijenjeni na 129.000 dinara. Da stvar bude još bezvrjednija u istom Rješenju stoji kako se sva suma "..isplaćuje spostveniku u OBVEZNICAMA, iz razloga jer ove nekretnine niti su jedini niti najvažniji izvor prihoda". "Smrt fašizmu- sloboda narodu".

Gvardijan fra Domagoj Šimić je odbio prihvatiti ovakvu nadoknadu ali otimačima to i nije bilo važno. Provincijal fra Josip Markušić je uputio brojne prigovore ovakvoj odluci, no iz Beograda odgovori su uvijek bili negativni. Fra I. Gavran je, radi usporedbe ponuđene vrijednosti, često spominjao kako je te godine na željezničkom kolodvoru ozidan javni WC ( dvije kabine sa čučavcima) bez vode i žbukanja, i izvođaču isplaćena suma od 1000.000. dinara. Po ovom se vidi kako je ponižavajuća cijena ponuđena za novu zgradu i zemljište koje je imalo dobro uređen vrt, tri igrališta i štošta drugo. Kako je Jugoslavija prolazila kroz faze demokratiziranja uvijek se pojavljivala neka nada da se ponovno pošalje zahtjev za povrat otete imovine. Oko 15 godina trajala je borba da se barem isprazni zgrada Sjemeništa, Doma sv. Ante te kuća za č. sestre. Sve je išlo mučno.

S početkom tzv. "demokratskih promjena" i višestranačja u Bosni i Hercegovini povratak objekta se nazirao. Odmah nakon referenduma o osamostaljenju BiH, naš Provincijalat je uputio iznova Vladi i Ministarstvu obrane zahtjev za povrat imovine (samostan Kovačići i Konvikt Visoko). Ministar obrane Jerko Doko je u svom dopisu 08. 05. 1992. izjavio da se odmah nakon iseljenja JNA (koja je tada bila u povlačenju) preda sva tražena imovina vlasniku.

Tog proljeća za Uskrs, naši đaci nisu mogli ići kućama. Bilo je mnogo barikada i nismo bili sigurni gdje će stići. Bilo ih je teško čuvati i u Sjemeništu kad bi izišli i u dvorište s druge strane žice bilo je psovki i provokacija. Ako bi lopta prešla žicu nerijetko se nije vraćala. Sve brojniji čupavi i neobrijani ljudi pristizali su u naše susjedstvo. Sve češće smo u samostanu proglašavali "stanje pripravnosti" ili zpovijed "totalne zamračenosti". Svjetla su sve manje paljena. Tako do 21. travnja u popdnevnim satima kada je sjemenište sa 120 đaka odgojitelji i č. sestre napustili svoju zgradu. Fratri i sestre koji su ostali u samostanu bili su svjedoci odlaska Jugo-četničke vojske koja je za sobom polupala sve što se u Konviktu dalo polomiti. Ni tada nismo ušli u svoj posjed. Teritorialna obrana Visokog se brzo organizirala a naš Konvikt postao je mjesto ispitivanja i pritvor za nepodobne građane. JNA se dočepala brda oko grada i nedugo nakon toga uputila brojne granate po Visokom. Nisu mimoišle ni naš samostan.

Kako je rat pokazivao svu razornu moć, samostanski podrum je postao sklonište za brojne građane i susjede koji su se u njemu skrivali. Brojni ranjeni i bolesni nisu imali mjesta u bolnici pa se tražilo dodatni prostor. Nismo se složili da se ratna bolnica useli u Sjemenište ali smo donirali sve đačke krevete za tu svrhu.

JKP "Gradska groblja" je započelo 18. 1. 1993. godine na intenzivnoj obnovi Konvikta s ciljem da se u njemu osnuje zdravstveno-rehabilitacijski centar. Urađena je prva faza (zamjena tavanica, pregradni zidovi, okno za lift, te neke instalacije). Za II. fazu nije bilo vremena niti mogućnosti. Svi putovi su blokirani - radovi polovinom 1994. godine obustavljeni.

Početkom 1995. godine opet se, prije nas u zgradu konvikta uvukoše novi stanari; ovaj put je to Armija BiH, koji će se po potpisivanju Daytonskog sporazuma prozvati Vojskom Federacije. Kasarna Ahmet Fetahagić je nastavila svoj tijek.

Šestoročlano predsjedništvo BiH je donijelo odluku o privremnom prenošenju prava korištenja Centra za slušnu i govornu rehabiltaciju "Nemanja Vlatković" kako bi se mogla vratiti Teologija iz Samobora u Sarajevo. Na sreću ubrzo je došlo do reintegracije zauzetih dijelova Sarajeva, pa je i naša zgrada teologije oslobođena.

U proljeće 1996. vratilo se naše Sjemenište sa dugogodišnjeg izgnanstva "ljetovanja na moru" u Baškoj Vodi. Izbjeglički život je dosadio profesorima i đacima. Mir, iako nestabilan vratio je i nadu u bolju organizaciju školovanja i življenja.

U jesen 1996. su fra Mirko Majdandžić (definitor) i fra Franjo Radman, (tajnik provincijala) doveli su deminere u samostan sv. Nikole u Kovačiće, nakon kojih je tal. organizacija Sprofondo započela raščišćavanje. Zgrada je bila već na početku rata spaljena i u vrlo ruševnom stanju - prijeratni korisnici (Poljoprivredni fakultet) nisu bili zainteresirani.)

Na Konvikt se čekalo i dalje. Iako je Valada BiH zatražila od Skupštine BiH da što prije vrati imovinu to se nije dogodilo. Razni pravobranioci su uspješno odbijali pravo na povrat imovine tvrdeći da je već isplaćena, ili da nije donesen zakon o restituciji, ili da se eksproprijacija ne može revidirati i tako redom. Molbe i odgovori su se slagali na hrpe. Iako je vojska iz godine u godinu reducirana ostala je dvo-komponentna i svaka od nacionalnih komponenti proglašavala svoje lokacije "perspektivnim". Naš Konvikt je ostao uvijek "najbolja lokacija za komandu..u ZE-Do kantonu". I pored dobre volje ministara Mije Anića i Miroslava Nikolića i drugih, ovaj problem nije dolazio na dnevni red Vlade Federacije. Naš se Provincijalat obraćao i međunarodnim tijelima, koji su se na neki način ograđivali od te zadaće proglašavajući se nenadležnim. Ipak oni su bili ključni promjeni tvrdih stavova bošnjačke komponente VF.

Kako se naša NVO - Franciscans International, bavila ljudskim pravima, provincijal fra M. Džolan me 2003. premjestio u Visoko kako bi uz ostale dužnosti u samostanu poticao i povratak zgrade Konvikta. Samostanska zajednica je u posljednjim godinama ugostila mnoge visoke vojne časnike (A. Dudakovića, I. Zeku, R. Drekovića, H. Grabovicu, J. Brdara .) te mnoge ugledne osobe iz ministarstava za Zaštitu kulturnih spomenika, Za obrazovanje kulturu i sport i dr. Postala nam je poslovična njihova ohrabrujuća rečenica pri odlasku iz našeg samostana: "Velečasni smatrajte to riješenim."

Iako je teško reći tko je bio ključna karika u toj 60-godišnjoj drami, moglo bi se istaknuti prvog zamjenika Visokog predstavnika, ambasadora Donald S. Hays koji je 31. 07. 2004. proboravio više sati u našem samostanu. Divio se mnogim umjetničkim zbirkama i čudio kako je sve to zatrpano u skučenom prostoru. Iako nije bilo u okviru njegovog mandata, koji dan kasnije poslao je brojne zamolbe različitim institucijama. Nedugo poslije održan jedan zajednički sastanak premijera i članova Vlade s predstavnicima naše Provincije gdje se razgovaralo o modusima vraćanja: da vojarna ostane a da se barem zgrada i što više zemljišta vrati.

Konačno je 19. 10. 2005. godine Vlada Federacije donijela odluku da se". daje na korištenje bez naknade dio Kasarne "A. Fetahagić" objekat Komande u površini 3225. m 2 i dio zemljišta površine 4 100 m 2 .." Uskoro je i ministar obrane VF Miroslav Nikolić izdao naredbu komandiru vojarne "Ahmet Fetahagić" da do 18. XII 2005. iz objekta Konvkta izmjesti sva materijalno tehnička sredstva, ukloni ogradru i preda ga ovlaštenim predstavnicima Bosne Srebrene.

To se doista, hvala Bogu, i dogodilo 20-XII.. 2005. godine. Nažalost Konvikt nije onaj novi i lijepi iz 1945. niti je vraćeno sve zemljište. Proces diplomatskih pregovora malenih nasuprot moćnima se nastavlja. A koju zadaću dodijeliti Konviktu u 21. stoljeću još uvijek se ne zna.